Bilo bi dobro da svi znaju znakovni jezik kako bismo se uvijek mogli sporazumjeti

Mitra Pantić ima sedam godina i živi u Bijeljini. Ide u prvi razred Osnovne škole Sveti Sava. Klupu u prvom redu dijeli sa dječakom Davidom. ''Kad nema Davida, ja pređem kod neke drugarice da sjedim u nekom daljem redu. Ali najbolja mi je prva klupa jer najbolje čujem odatle'', govori Mitra i dodaje: ''Kad sam tek krenula u školu, sjedila sam u drugom ili trećem redu, pa kad je nakon mjesec dana učiteljica primijetila da ne čujem dobro, prešla sam u prvu klupu. Tata me tad odveo kod audiologa i od tada nosim slušni aparat.''

Kaže da voli ići u školu jer se tamo lijepo osjeća: ''Volim što mi druga djeca tamo prave društvo i što su fini prema meni. Ovi sad školski drugari su bolji nego oni iz vrtića, tamo sam samo jednu drugaricu imala ali ona mi se rugala pa se više nisam družila s njom. Kad sam počela da nosim aparat, školski drugari su me pitali šta je to, ali više ne pitaju. Nikad mi ništa ružno nisu rekli zbog toga. Meni ne smeta što ga nosim. Ipak, neka djeca u školi me izbjegavaju zbog aparata, ali tata me je naučio da na to ne obraćam pažnju.''

Mitra tvrdi da se nikad nije desilo da je neko iz škole zadirkuje, kao i da misli da bi je školski drugari zaštitili u slučaju da se to desi. Ipak, kako kaže: ''Ako bi me neko gurnuo, požalila bih se učiteljici. A ako bih vidjela da se oni prema nekome ne ponašaju lijepo, ja bih se približila i rekla: ''Što se tako ponašate?''

Iako Davida ponekad pita da joj pomogne pred čas, kaže da najčešće uči zajedno s Unom, svojom najboljom drugaricom. ''I ja sam Uni najbolja drugarica. Kad smo na odmoru, pričam i šalim se i sa drugom djecom, ali najviše sa Unom. Najčešće se igramo lijenog lenjivca. Ona meni nekad više puta ponovi nešto da bih čula. Ja na jedno uho čujem više, na drugo manje, pa to koliko je čujem zavisi s koje strane sam okrenuta prema njoj kad mi nešto kaže'', objašnjava Mitra i dodaje: ''Una uopšte ne razumije znakovni jezik. Bilo bi dobro da ga svi znaju kako bismo se uvijek mogli sporazumjeti.''

Mitra živi blizu škole u koju je pješice dovodi majka. Kaže da joj ona pomaže da uradi zadaću: ''Samo s njom radim zadaću. Ona je uvijek tu da mi pomogne. A dobra sam iz svih predmeta jer volim da slušam šta učiteljica predaje.''

Kod svoje učiteljice najviše voli to što je uvijek pita je li sve čula i razumjela i što uvijek provjeri je li uspjela sve zapisati. Ipak, kaže da bi joj lakše bilo da prati nastavu kad bi učiteljica znala znakovni jezik. ''Ja već znam dosta znakovnog jezika, naučili su me mama i tata koji su gluhi. Naučili su me i da čitam s usana, a učiteljica skine masku dok priča. Moj tata kaže da će, čim prođe korona, na roditeljskom sastanku razgovarati o tome da učiteljica nauči znakovni jezik '', govori Mitra.

Kaže da joj je hobi skupljanje sličica youtubera Zage i Filipa: ''Te sličice skupljaju i druge djevojčice u školi, ali dječaci ne. Razmjenjujemo duplikate pa ih lijepimo u album.'' U slobodno vrijeme ide na kurseve plesa, karatea i engleskog jezika, a kako kaže: ''Sve mogu da čujem kad sam tamo. Da ne čujem, ja bih rekla da mi ponove. A kad prođe korona, nadam se da će Una ići zajedno sa mnom na karate.''

Zbog pandemije koronavirusa djeca iz odjeljenja ne idu na rođendane jedni drugima, a kaže da se ne druži s njima ni nakon nastave. ''Dosadno mi bude kad sam kući. Igram se igračkama, na tabletu igram Roblox, a na internetu pratim Zagu i Filipa. Volim i da pjevam i plešem. Na televiziji mi je najomiljenija jedna serija sa lutkama koju gledam zajedno s mamom. Ona će mi uskoro roditi seku, pa će mi seka praviti društvo'', kroz osmijeh govori Mitra.

Odlučna je da u školi niže uspjehe jer planira da bude ljekar kad poraste: ''Želim biti doktorica kako bih liječila samu sebe kad budem bolesna. Da bih to postala, znam da moram da budem uporna i da puno učim.''