Nisam sebi mogla dopustiti luksuz da padnem ispit

Kao neko čije školovanje je počelo krajem 80-tih godina prošlog vijeka, ne mogu govoriti o inkluzivnom obrazovanju u to vrijeme.

Kako mi je par mjeseci po rođenju uspostavljena dijagnoza mišićna distrofija i nije bilo mogućnosti da prohodam, logično je bilo da ću osnovnu školu pohađati u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović” kod Banjaluke. Kao dijete od šest godina nisam ni razmišljala da li je postojala druga opcija, jer svi valjda u tim godinama radimo onako kako nam odrede roditelji ili stručnjaci koji ipak bolje od nas samih znaju “šta je za nas najbolje”.

U Zavodu je tada djelovalo područno odjeljenje osnovne škole i bilo je jako malo djece s intelektualnim poteškoćama pa smo nastavu pohađali po redovnom nastavnom planu i programu.

U Banjaluci ni jedna srednja škola nije bila arhitektonski pristupačna za korisnike kolica, pa sam morala srednje obrazovanje nastaviti u “Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine” u Podgorici u Crnoj Gori. Stekla sam zvanje administrativno-pravni tehničar, po programu ekonomske škole - pravni smjer. Pored formalnog obrazovanja, po meni je ipak značajnije iskustvo koje sam stekla u svakodnevnim životnim situacijama. Kao osoba sa težim oblikom invaliditeta (koja 24 sata zavisi od tuđe pomoći), stotinama kilometara udaljena od roditelja, bila sam prinuđena da se sama snalazim. Uspostavila sam dobar krug prijatelja od kojih je većina bila sa oštećenjem vida, tako da smo imali prećutni dogovor da ja njima čitam i pomažem im kod učenja, a oni meni zauzvrat pomažu kod stvari koje ne mogu samostalno obavljati. Neki od prijatelja koje sam stekla tada i danas su prisutni u mom životu.

S osamnaest i po godina sam se vratila kući u Banja Luku. Nastavak mog školovanja nikada nije bio doveden u pitanje. Tokom srednje škole sam maštala kako ću završiti pravo i jednog dana biti uspješan advokat. Ali ipak nije bilo tako. Po povratku kući, pauzirala sam dvije godine. Prateći vijesti o konkursima za upis na fakultet, odlučila sam da upišem novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Banjaluci.

Kako ni Filozofski fakultet nije bio bez arhitektonskih barijera, odlučila sam da studije nastavim vanredno. Učila sam kući i izlazila na ispite. Kabinet novinarstva se nalazio na trećem spratu i do njega me je uglavnom majka nosila, preko 93 stepenice, pa nisam mogla sebi dozvoliti luksuz da izađem na ispit i da ga ne položim.

Uporedo sa studiranjem, priključila sam se tada novoosnovanoj humanitarnoj organizaciji “Partner”, koja je bila jedna od prvih organizacija u Bosni i Hercegovini koja je okupljala osobe s različitim vrstama invaliditeta. Tu sam prošla sve moguće faze, od volonterke preko koordinatorice Sektora za mlade s invaliditetom, zatim portparolke organizacije, pa do mjesta izvršne direktorice. Zajedno sa kolegama iz „Partnera“, između ostalog, učestvovala sam u pokretanju servisa personalne asistencije, kao i uspostavljanju stipendija za izjednačavanje mogućnosti studenata s invaliditetom.

Naravno, niz medijskih kampanja i javnih nastupa je uticalo na to da budem prepoznata kako u svom gradu tako i šire, kao neko ko se bori za poboljšanje položaja lica s invaliditetom. Vjerujem da je moje često medijsko pojavljivanje i uticalo na to da danas budem zaposlena u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske. Prvo mi je ponuđeno da radim u Odjeljenju za informisanje na zamjeni. Iako sam tu radila ono za šta sam se školovala, uvijek sam imala utisak da moram da se borim za mjesto sa kojeg ću moći uraditi nešto kako bi se unaprijedilo vaspitanje i obrazovanje učenika s invaliditetom.

2016. godine mi se ostvarila želja i dobila sam posao višeg stručnog saradnika za inkluziju učenika sa posebnim obrazovnim potrebama. Moje lično iskustvo me vodi da više doprinesem unapređenju inkluzivnog obrazovanja.

Pored toga, što su asistenti za učenike sa smetnjama u razvoju (zvaničan termin u zakonodavstvu Republike Srpske), od 2017. godine definisani Zakonom o osnovnom vaspitanju i obrazovanju, nešto na šta sam trenutno najponosnija jeste donošenje Pravilnika o vaspitanju i obrazovanju djece sa smetnjama u razvoju, koji će napokon zamijeniti pravilnik iz 2004. godine.

Smatram da se svakom djetetu, bez obzira da li se radi o djetetu s invaliditetom ili djetetu tipičnog razvoja, treba omogućiti vaspitanje i obrazovanje u skladu sa njihovim individualnim mogućnostima ali uvažavajući i njihova ograničenja.