Bio sam jedini student s invaliditetom na svom fakultetu

Goran Jokić je iz Teslića i ima 32 godine. Imao je samo 5 godina kada je zbog saobraćajne nezgode postao korisnik kolica. “To me nije spriječilo da u velikoj mjeri steknem samostalnost i nezavisnost“, kaže Goran i dodaje kako smatra da je uspio u svojim namjerama prvenstveno zahvaljujući roditeljima od kojih je imao nesebičnu podršku.

U periodu njegovog odrastanja, zagovaranje za inkluzivno obrazovanje je bilo u samo začetku, rijetko je ko i znao u čemu je bit inkluzivong obrazovanja. Po završetku osnovne škole, Goran i njegovi roditelji su odabrali opciju koja je zahtijevala odvojenost Gorana od porodice, jer u njegovom rodnom gradu nije bilo pristupačnih srednjih škola. „Srednju pravno-birotehničku školu završio sam u Podgorici u Crnoj Gori“, kaže Goran i objašnjava da je za vrijeme školovanja bio smješten u Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine. U Zavodu je bilo mnogo omladine iz cijele regije, a neke je već poznavao otprije, iz vremena svog osnovnoškolskog obrazovanja, pa se veoma brzo uklopio i sklopio nova poznanstva. Rado se sjeća tog dijela svog života: „Iako odvojen od porodice, period srednjoškolskog obrazovanja je jedan od boljih perioda moga života“.

Po povratku u svoj rodni grad nakon završene srednje škole, pred njim je bio izbor koji fakultet upisati. Za mlade osobe s invaliditetom je izbor bio poprilično sužen jer većina fakulteta nije bila fizički pristupačna. „Odlučio sam se za Fakultet za ekonomiju i menadžment u Doboju. Zgrada fakulteta je posjedovala lift, tako da sam imao mogućnost pristupa svim prostorijama u kojima su održavana predavanja i ispiti.“ Goran priča da je tada bio jedini student s invaliditetom na tom fakultetu. Kroz studentski život je stekao veliki broj poznanika i prijatelja s kojima je i dalje u kontaktu. Stečeno zvanje diplomiranog ekonomiste, uz Goranovo veliko zalaganje i trud, otvorili su mu dalje mogućnosti u životu.

„Po završetku fakulteta sam počeo s aktivnim traženjem mjesta gdje bih mogao odraditi jednogodišnji pripravnički staž“, priča Goran i dodaje da se prijavljivao gdje je god to bilo moguće. Uskoro je i dobio ponudu da svoj pripravnički staž uradi u Javnoj ustanovi Sportski centar „Radolinka“ u Tesliću. Prepoznato je njegovo znanje i predanost izvrsnosti u radu, što je i rezultiralo da mu je, po isteku pripravničkog staža, ponuđeno da postane uposlenik na neodređeno vrijeme. Goran obavlja poslove vezane za radno mjesto stručnog saradnika za administrativno tehničke poslove. „Trenutno sam zadovoljan svojim statusom, i nemam namjeru mijenjati bilo šta u nekom narednom periodu“, kaže Goran i dodaje da on svoje planove za budućnost vezuje uz Teslić.

„Teslić je grad koji je u prethodnom periodu dosta radio na prilagođavanju objekata licima s invaliditetom koja koriste kolica za kretanje“, naglašava Goran i ističe: „Danas, pored ostalih, imamo pristupačne objekte osnovnih i srednjih škola gdje je uz određeno prilagođavanje moguće kvalitetno obavljanje nastave“. Iako je dosta toga urađeno, ima tu još posla, kao što je spuštanje ivičnjaka i uklanjanje prepreka na pješačkim prelazima na kojima to do sada nije urađeno. Takvi radovi su neophodni da bi se postigla što veća samostalnost u kretanju osoba s invaliditetom.

U slobodno vrijeme Goran je aktivista i bori se za prava osoba s invaliditetom: „Posvećen sam radu u Udruženju paraplegičara, oboljelih od dječije paralize i ostalih tjelesnih invalida regije Doboj“. Ovo udruženje je odigralo veliku ulogu u Goranovom školovanju kroz lobiranje da bude oslobođen plaćanja školarine tokom studiranja i kao i u podršci za dobijanje ortopedskih pomagala. Goran naglašava da su aktivna udruženja ključna za poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom, a pogotovo su važna za mlade osobe.

„Kao član Odbora za inkluzivno obrazovanje i Aktiva mladih pri koaliciji organizacija osoba s invaliditetom regije Doboj, vjerujem da možemo postići određene pomake u zagovaranju za što veću pristupačnost kako obrazovnih tako i svih drugih institucija“, kaže Goran i objašnjava da je dovoljno pogledati period od zadnjih 10 godina i vidjeti da je napravljen veliki korak naprijed, da je situacija neuporedivo bolja nego što je bila. Ali je isto tako svjestan da je to još uvijek nedovoljno i da se može postići mnogo više.

Goranova poruka za sve mlade osobe s invaliditetom: „Samo našim zajedničkim, konstantnim radom, upornošću i zagovaranjem za poštovanje prava osoba s invaliditetom kod vlasti, možemo postići kvalitetne promjene za osobe s invaliditetom“.