Institucije sistema moraju preuzeti odgovornost za provođenje inkluzije

Eldar Smajić ima 28 godina i student je treće godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Tuzli. Išao je u redovnu osnovnu školu koja je bila udaljena samo 300 metara od njegove kuće. Ističe da je samo upisivanje u osnovnu školu bilo praćeno određenim odbijanjem od strane škole, jer su ga željeli usmjeriti na specijalno obrazovanje. Roditelji su, kaže Eldar, bili jako uporni, nisu dozvolili takvu vrstu isključivanja, te su se čak obratili i tadašnjoj ministrici obrazovanja u Tuzlanskom kantonu. Eldar je morao proći cijeli niz testiranja da bi mu se odobrilo obrazovanje u redovnom nastavnom procesu. Međutim, sa početkom školske godine, otkrili su da je Eldarov razred smješten na drugom spratu. Sama škola je renovirana nakon rata, i imala je elemente pristupačnosti, kao npr. toalet za osobe s invaliditetom, ali sve je bilo u prizemlju. Eldar se, iako ima teškoće u kretanju, morao kretati stepenicama, što je posebno predstavljalo opasnost kada su bili odmori, ili završetak nastave, jer su se tada tim istim stepenicama, istovremeno kad i Eldar, kretali gotovo svi ostali učenici prisutni u školi. Škola nije uvažila argumente koje su iznosili Eldarovi roditelji, pa su se opet morali obratiti ministarstvu obrazovanja. Tek nakon intervencije ministarstva, škola je prebacila Eldarov razred u učionicu u prizemlju. Eldar kaže da je trpio i uvrede od strane ostalih učenika, i naglašava: „To je mala sredina, stigma je na svakome ko je drugačiji. Više se i ne sjećam svih tih uvreda, davno je bilo, ja sam krenuo dalje od toga.“ Nastavnici nisu bili baš poticajni, nisu imali od njega neka velika očekivanja, iako je naporno učio i radio. Međutim, ističe dvije nastavnice, iz biologije i historije/geografije, koje su imale potpuno drugačiji pristup. Uvijek su za Eldara izdvajale dovoljno vremena da može usmeno odgovarati, jer mu je trebalo više vremena, ali su znale da se on uvijek detaljno priprema za odgovaranje. Na taj način je Eldar pokazivao da može, sa svojim znanjem, bez ikakvog skraćivanja gradiva, da dobije i ocjenu odličan. „One su mi dale priliku i podršku“ – s osmjehom ih spominje Eldar i naglašava kako je za samopouzdanje važno da svaki učenik ima nastavnike koji vjeruju u njega i njegove mogućnosti.
Srednja škola je bila potpuno druga priča, riječ je o Mješovitoj srednjoj školi u Tuzli. Tamo je upisao smjer tekstilni tehničar. Eldar se prisjeća kako je to bilo i priča nam da je zbog operacije bio odsutan prva dva mjeseca na početku prvog razreda. Bio je jako nervozan kako će ga prihvatiti nastavnici i drugi učenici, jer nije imao dobro iskustvo iz osnovne škole. „Međutim, u školi me je dočekala moja razrednica, koja je pokazala šta je to pravi nastavnik, i koja mi je rastjerala sve brige“, kaže nam Eldar i dodaje da je cijela škola, uključujući direktora, pedagoga, nastavnike i ostalo osoblje, imala pravi pedagoški, inkluzivni pristup i da su od početka uvažavali njegovu jedinstvenost. Na raspolaganju mu je bila i podrška edukatora-rehabilitatora. S druge strane, ta kultura inkluzivnosti se prenijela i na vršnjake, pa je Eldar doživio potpuno prihvaćanje od strane drugova iz razreda, te je s njima živio tipični tinejdžerski život, ispunjen druženjima i izlascima.
Nekako u to vrijeme, kada su se sve kockice napokon poslagale, Eldarova majka, njegov veliki oslonac, je preminula. Uslijedio je period prilagođavanja u kojem je Eldaru veliku podršku pružila sestra, u to doba studentica medicine, dok je otac naporno radio da bi svojoj porodici mogao osigurati financijsku stabilnost. „Mi smo nastavili dalje i nismo popuštali, jer je moja mati tako htjela“, kaže Eldar i s ponosom ističe da je njegova sestra uspješno završila medicinski fakultet, i posvećena je ne samo njemu nego i svom daljnjem školovanju, i ide na specijalizacije. Tako je organizovala i njihovo preseljenje u Tuzlu, što je i Eldaru olakšalo život u logističkom smislu, jer je transport izrazito nepristupačan osobama s invaliditetom. „Nakon što smo se preselili u Tuzlu, ja sam naprosto procvjetao“ ističe Eldar i objašnjava da je tada i proširio krug poznanstava, upoznao mnogo ljudi, a neki od njih su posebno motivirajuće djelovali na njega da radi na sebi i ispituje svoje granice. Uključio se i u rad Informativnog centra za osobe s invaliditetom „Lotos“, krenuo je i s treninzima u streljačkom klubu. „Na početku nisam mogao držati pušku uspravno, a sada osvajam medalje“, kaže Eldar dodajući da iza svega stoji poticajno okruženje u kojem se našao i njegova upornost.
Upravo zbog ljudi iz njegovog bližeg okruženja koji su ga ohrabrivali, Eldar se odlučio na još jedan veliki korak – a to je studiranje. „Lomio sam se, ali na kraju sam odlučio da ću ipak da probam da se upišem. Ako ne probam, nikad neću znati da li ja to mogu. Samo bih cijelog života žalio jer se nisam usudio“, priča Eldar. Na dan prijemnog ispita pred fakultetom se pojavilo na stotine polagača, a on je jedini bio osoba s invaliditetom. Nije bilo lako, trema je bila velika, a onda je došlo nekoliko stresnih dana dok se čekalo na rezultate prijemnog ispita. Međutim, sav taj stres je nestao kada je na spisku ugledao svoje ime – od 120 primljenih studenata, njegovo ime je bilo na 16. mjestu!
Studiranju je maksimalno posvećen, nedostaje mu pred-pandemijski ritam, jer je uključivao, osim predavanja, i svakodnevne dvosadne kafe s ostalim studentima. „Na predavanja sam dolazio s laptopom, jer otežano pišem, ali kucam brzo, pa sam tako hvatao bilješke“, objašnjava Eldar i dodaje kako su pojedini profesori donosili svoje laptope na ispite da bi Eldar na njima mogao odgovarati na ispitna pitanja, što pokazuje da ti profesori razumiju šta je razumna prilagodba.
Eldar je odabrao smjer specijalne edukacije i rehabilitacije, u čemu se potpuno pronašao. Već duže vrijeme volontira u udruženju „Koraci nade“, i posebno mu zadovoljstvo predstavlja napredak osoba s kojima radi. S ponosom ističe kako je jednu odraslu osobu naučio da piše svoje ime i prezime. „Kada bih mogao birati, odabrao bih da nakon diplome, radim upravo u ovom udruženju, i da direktno radim s djecom“, odgovara Eldar na pitanje o planovima po završetku fakulteta.
Eldar jako dobro poznaje situaciju u obrazovanju i ističe: “Za kvalitetno inkluzivno obrazovanje je potrebno da se uključe institucije sistema. Osobe s invaliditetom, roditelji, udruženja, svi rade jako puno – ali institucije sistema su te koje inkluziju definišu i postavljaju kako treba, i moraju postati odgovorne za provođenje inkluzije“. Eldar takođe ističe da institucije sistema moraju ići proaktivno prema porodicama, roditeljima i osobama s invaliditetom – institucije sistema moraju pitati osobe s invaliditetom i roditelje šta im je potrebno, kao i uključiti organizacije osoba s invaliditetom pri pisanju zakona. „Takav pristup je dobar temelj za inkluziju u društvu“, zaključuje Eldar.