Tek sada vidim da moja škola nije bila pristupačna
Moniku obrazovni sistem diskriminiše od samog početka. Prvo je usmjerena na osnovnu školu koja je bila prilično udaljena, a onda joj je onemogućeno da upiše srednju školu koju je željela
Monika Kalabaluković ima 29 godina i cijeli život živi u Tuzli. Završila je osnovnu školu koja nije bila prvi izbor za nju i njenu porodicu, jer su se već kod prijema u školu suočili s diskriminacijom. „Ja imam sestru blizankinju, ali nisam mogla s njome u školu. Ta škola u koju je moja sestra krenula, rekli su da mene ne mogu primiti, jer ne primaju djecu kao što sam ja“, kaže nam Monika i objašnjava da joj je teško palo odvajanje od sestre. Nije krenula u školu koja joj je bila najbliža, u koju su išla sva ostala djeca iz komšiluka, nego je poslana u udaljenu školu koja prima učenike s invaliditetom.
„Mojim roditeljima su rekli da je bolje da idem tamo u školu, jer tamo ima razred za djecu poput mene“, kazala nam je Monika i dodala da se slabije kreće i da slabije vidi. I tako je Monika 8 narednih godina išla svaki dan autobusom do škole i nazad. „Mi nemamo auto, zato sam išla autobusom. Otac bi išao sa mnom, dopratio bi me do škole. Kada bih završila sa nastavom, on bi opet došao po mene, i išli bismo nazad kući autobusom“, priča nam Monika.
Učiteljica je bila dobra, i radila je prilagodbe nastavnog gradiva. Monika se brzo uklopila s ostalim učenicima, s velikim brojem njih je i danas u kontaktu, jer i među njima ima omladine s invaliditetom. Kasnije, kada je prešla u starije razrede, u predmetnu nastavu, nastavnici su bili ti koji su radili prilagodbe. „Nekada sam zbog posjeta liječniku morala biti odsutna sa nastave. Čak sam tokom osnovne škole bila dva puta odsutna duže zbog operacija na kičmi. Nisam tada dobijala gradivo i šta trebam da učim“, kaže Monika i naglašava da u današnje vrijeme nastavnici prate i učenike koji se nalaze na bolničkom liječenju, i da je to mnogo bolje nego kada je ona bila u školi.
Tokom školovanja, učila je i pisala zadaće samostalno, a nastavnici su uvijek bili na raspolaganju i mogla im se obratiti za sve što joj je bilo nejasno.
Monika se kreće uz pomoć hodalice, ali u svojoj školi, zbog stepenica, nije mogla da je koristi. Iz svoje današnje perspektive vidi da škola nije bila prilagođena učenicima s invaliditetom, i da bi svaka škola danas trebala da ima lift i toalet za učenike s invaliditetom, kao i za nastavnike s invaliditetom. Kaže nam da je pristupačnost i inače problem u cijelom gradom. Većina institucija nije pristupačna, i kao primjer navodi da je mladim osobama s invaliditetom baš ograničen broj mjesta za izlaske i zabavne aktivnosti. Većina tih zgrada i lokacija nije uređena po standardima i teško je koristiti njihove sadržaje, pa se i najjednostavniji izlazak u kino, koji je svim ostalim mladim ljudima jedna veoma laka aktivnost, za osobe s invaliditetom pretvara u logističku noćnu moru. Ističe da je situacija slična i kod javnog gradskog prevoza, osim nekih mini-buseva koji su pristupačni.
Po završetku osnovne škole, Monika je planirala nastaviti školovanje u redovnoj srednjoj školi, ali su je čak dvije srednje škole odbile uz isto objašnjenje koje je dobila na početku svog školovanja – da škole nisu spremne za učenike poput nje. Roditelji su se borili jer su smatrali da Monika može u redovnu školu, jer joj je govor veoma dobar, ruke su joj motorički funkcionalne te da slabije kretanje i slabiji vid nisu prepreka za kvalitetno inkluzivno obrazovanje. Na žalost, nije dalo efekta, pa je Monika ostala neupisana u srednju školu.
„U potrazi sam za poslom, i svi pitaju jesam li sposobna. Naravno da jesam, mogu sve da naučim“, kaže Monika uz napomenu da naći posao je jako teško, pogotovo za osobe s invaliditetom. Može da radi na kompjuteru, pa će upisati neki od kurseva koji se nude. Voli nakit i izrađuje narukvice koje prodaje, pa na taj način nešto i zaradi. Slobodno vrijeme krati čitajući knjige. U zadnje dvije godine se pridružila Aktivu mladih osoba s invaliditetom u Tuzlanskom kantonu i sviđa joj se jer kroz razne edukacije uči više o pravima osoba s invaliditetom i društvenom aktivizmu. Kaže nam da njeno prisustvo na sastancima Aktiva mladih ovisi da li je njen otac tada slobodan jer se oslanja na njegovu podršku za kretanje. Voljela bi da postoji asistencija koja bi joj omogućila veću samostalnost.
„Moje želje i planovi za budućnost su usmjereni na pronalazak posla, jer svi moraju raditi“, rekla nam je Monika i dodala da sebe vidi i kao ostvarenu suprugu i majku.