Djeca i mladi s invaliditetom ostvaruju dobre rezultate ako im se osiguraju neophodni uslovi
Sva djeca žele da odrastaju okruženi svojim vršnjacima i da budu prihvaćeni, kako u školi, tako i u društvu od svoje okoline. To važi za svu djecu, bez obzira na to imaju li neki invaliditet ili ne.
U 37 godina prosvjetnog rada, Aleksa Radišić, srednjoškolski profesor iz Teslića, otac slijepog sina, omogućio je znatnom broju djece s različitim invaliditetom da budu prihvaćeni i da im se pruže jednake mogućnosti tokom obrazovanja, kao i za dalje obrazovanje i usavršavanje.
''Ogroman broj djece i mladih osoba nikada nisu imala priliku upoznati nekog vršnjaka s invaliditetom i zato ponekad imaju o njima pogrešno mišljenje. A onda, u školi, dogodi se da sa takvim dječakom ili djevojčicom idu u isto odjeljenje, i uvijek se iznenade kada uvide da je mišljenje koje su imali bilo pogrešno. Gotovo da i ne treba tražiti da nešto pomognu učeniku s invaliditetom, sami se organizuju i tačno pogode šta, u kojoj mjeri i kada treba pomoći. Poslije nekog vremena dođe na red da od učenika s invaliditetom prepišu zadaću koju nisu oni uradili ili da im šapnu na kontrolnom, pismenom... Onda dođu na red i zajednički izlasci'', kroz osmijeh priča Radišić.
Iako postoje zakoni za inkluziju djece s invaliditetom u redovni obrazovni sistem, često je praksa jedno, a zakon drugo. ''Država, tačnije obrazovne vlasti, u obavezi su da obezbijede materijalne uslove za kvalitetno inkluzivno obrazovanje. Nekada su to asistenti, nekada tehnička sredstva, ponekad jasnija i dostupna uputstva koja će sastaviti adekvatni stručnjaci. Takođe je potrebno dodatno obučavati i postojeći nastavni kadar. Seminari i radionice gdje bi, osim stručnih predavanja, nastavnici mogli razmijeniti svoja iskustava u radu sa djecom s invaliditetom sigurno bi omogućili bolji i kvalitetniji rad svima. Jedan od problema je što se društvo u cjelini još uvijek fokusira na razlike, a ne na sličnosti među djecom i mladima i na ono što ih spaja. Ipak, ne samo da učenici u razredu bez zadrške prihvataju i pomažu učenicima s invaliditetom, već u najvećoj mjeri to čini i nastavno osoblje koliko je to u njihovoj moći“. Radišić podsjeća da je i pravovremeno i pravilno informisanje roditelja takođe nezaobilazno u ostvarivanju prava na inkluzivno obrazovanje njihovog djeteta kao preduslova za uspješnu inkluziju u društvo, što je još jedan zadatak i obaveza vlasti. „Roditelji pokazuju veliku spremnost da sarađuju sa školom kad znaju na šta sve imaju prava“, naglašava Radišić.
Neki učenici s invaliditetom su se veoma lako prilagodili novom načinu rada u vrijeme nastave na daljinu zbog pandemije COVID-19, tvrdi Radišić. Tek tada je postalo jasno kako lako barataju modernim tehnologijama koje inače koriste, kao što su kompjuter i pametni telefon. Kako nam govori Radišić, bili su veoma aktivni i sa nestrpljenjem čekali da se vrate u školske klupe kako bi se osim učenja i družili i bili jedan kolektiv, ''jer to su sretna djeca, a sva djeca i mladi s invaliditetom imaju pravo na sretno djetinjstvo i mladost. Kad im omogućimo da uče s vršnjacima, i to na način koji je prilagođen svakom od njih, kada učinimo nastavu interesantnom i stalno ih angažujemo da aktivno učestvuju na nastavi, oni postižu cilj i to se vraća mnogo više kroz njihovo znanje i vještine te osjećaj pripadanja i samopoštovanja“, zaključuje Radišić.
Za kampanju #ProbudiSe govori Aleksa Radišić, profesor istorije u SMŠ “Jovan Dučić“ Teslić