Društvo i država se moraju potruditi da inkluzija sistemski funkcionira

Nadina Imamović je studentica prve godine master studija Socijalni rad na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gradu u kojem trenutno živi. Ima 24 godine i kaže da studira upravo ono što je željela: ''Budući da se socijalni rad bavi marginaliziranim grupama, a nažalost, osobe sa invaliditetom su trenutno jedna od njih u našem društvu, mislim da kroz tu profesiju mogu pružiti veliku podršku kako osobama sa invaliditetom, tako i njihovim porodicama, ali, naravno, i drugim osobama, djeci i porodicama sa različitim problemima.''

Nadina kaže da je joj je omogućeno da postigne puni potencijal zato što je fakultet prilagođen njenim potrebama i zato što ima razumijevanje i podršku porodice, prijatelja, profesora i cjelokupnog osoblja na fakultetu. ''Međutim, sve se to dešava na individualnoj razini, sve zavisi od toga kako sam pojedinac kreira svoje okruženje. Treba znati da ne mogu svi jednako da kreiraju pozitivno okruženje jer se svi mi razlikujemo i mislim da tu treba malo podrške zato što su neke osobe s invaliditetom naprosto stidljive, neće reći, neće tražiti nešto što im je potrebno. Zato treba da se društvo i država potrude da to sistemski nekako funkcionira'', objašnjava Nadina.

Kaže da profesori uvažavaju ono što ona kao osoba s invaliditetom kaže da joj je neophodno: ''Što se tiče, recimo, prilagodbe literature, pomjeranja termina ispita i takvih stvari, vrlo su fleksibilni i susretljivi. Ja se trudim da većinu stvari obavim na vrijeme ali nekada zbog tehnologije koju koristim s obzirom da ne vidim i da učim uz pomoć pomagala koja nekad jednostavno prestanu sa funkcioniranjem, potrebno mi je dodatno vrijeme pošto knjigu moram skenirati, pa onda praviti zabilješke na brajevom pismu. Studenti uglavnom podvlače ono što uče, a ja nemam tu mogućnost, tako da ja skraćujem lekcije na brajevom pismu. To je ono što mi oduzima mnogo vremena, međutim, pokazalo se kao vrlo efikasno svih ovih godina.''

Fakultet je od 2020. godine angažirao bibliotekarku da prilagođava literaturu studentima s invaliditetom, što je, kako Nadina kaže: ''Velika olakšica i mnogo je vremena uštedilo u smislu toga da mi ne moramo samostalno skenirati knjige jer za jednu knjigu je potrebno dan, dva, tri, zavisi kolika je knjiga. Takođe, Univerzitet u Sarajevu već nekoliko godina ima i Ured za podršku studentima s invaliditetom koji se također bavi prilagođavanjem literature, organiza različite edukacije, aktivnosti za studente, savjetovanja. Koristila sam njihove usluge za dobijanje finansijske podrške za studente od Federalnog ministarstva za obrazovanje iz Mostara. Nažalost, nisam mnogo mogla učestvovati u njihovim aktivnostima u smislu seminara ili edukacija s obzirom na moje akademske obaveze. U svakom slučaju, tu su i to stvara osjećaj sigurnosti kod studenata s invaliditetom jer vrlo je važno da osjećamo da su ljudi tu da nam pruže podršku ukoliko nam je ona neophodna.''

Nadina stiže da prati nastavu, ali ne stigne pisati zabilješke. ''Mislim da one i nisu potrebne s obzirom na to da se većina onoga što se predaje nalazi u literaturi koju profesori preporuče. Uz podršku Udruženja slijepih građana Kantona Sarajevo sam uspjela dobiti sve što mi je neophodno u tehničkom smislu da kući savladam gradivo - laptop, brajevu mašinu, skener, papir za brajevo pismo'', objašnjava Nadina i dodaje da na raspolaganju ima i tehničku podršku tog Udruženja u slučaju problema s laptopom, brajevom mašinom i tako dalje. ''Pomognu mi i školske kolege ako treba nešto skinuti sa e-Platforme. Pošto je e-Platforma malčice nepristupačna govornom softveru, tu kolege pomognu da pošalju na mail neki dokument ili nešto slično'', govori Nadina.

Uglavnom koristi asistenciju, podršku druge osobe prilikom kretanja. Prije pandemije koronavirusa, kaže da je do fakulteta odlazila tramvajem, najčešće sa majkom sa kojom živi ili sa kolegicama, a u nekim situacijama bi sama putovala: ''Naprimjer, s kolegicom bih krenula od fakulteta, kolegica bi izašla par stanica prije, a ja bih se se nastavila sama voziti do svog odredišta.'' Kaže da joj na fakultetu takva podrška ne treba, pa nema asistenta: ''Naučila sam gdje se nalaze sve sale, sve prostorije i kabineti, amfiteatar, toalet, kafeterija, biblioteka, studentska služba i tako dalje. I sve mi je pristupačno kao slijepoj osobi,'' priča Nadina i dodaje da se ipak uglavnom kreće sa kolegicama ili kolegama, ali čisto radi druženja.

Trenutno se nastava na fakultetu odvija online. ''Puno mi je lakše pratiti nastavu online s obzirom na to da se ne moram kretati svaki dan u javnom prevozu koji je izuzetno naporan i nepristupačan. Međutim, u smislu komunikacije, puno otežava to što nemam direktan kontakt sa profesorom; uglavnom se komunikacija bazira na e-mailovima ili Zoom sastancima. Dosta nas studenata ima problem, recimo, tehnički sa uključenjem na nastavu, tako da nekad ne možemo ni verbalno komunicirati preko e-Platforme i mnogo nedostajemo jedni drugima.''

Kaže da joj u ovo doba pandemije puno nedostaje vrijeme kada je zajedno sa školskim kolegama provodila pauze, kada su išli na doručak, ručak, ispitivali jedni druge materiju koju trebaju savladati. ''Uglavnom se družimo kada trebamo savjete davati jedni drugima, ali evo sad se nekako dogovaramo i nadamo se da će prestati ova pandemija, pa da možemo jedni druge pozivati na odbranu master teza'', kaže Nadina.

Što se budućnosti nakon odbrane master teze tiče, Nadina sebe zamišlja kao angažiranog profesionalaca i kao majku i suprugu. ''Da bih ostvarila sve što želim, prije svega potrebno je da završim ostatak studija i da se potrudim oko apliciranja na konkurse za posao. Naravno, potrebna je upornost, istrajnost i strpljenje da se sve to ostvari, vrijeme i još mnogo obrazovanja u neformalnom smislu. Zato se nadam da ću nakon završetka studija, pored toga što ću biti angažirana kao profesionalac, učestvovati na različitim seminarima, konferencijama, nadam da ću svoje slobodno vrijeme i na taj način iskoristiti dok se ne ostvarim u porodičnom smislu kasnije, jer porodica donosi svoje obaveze.''

Nadina smatra da ono što je generalno potrebno jednoj osobi sa invalidetom da se uspješno školuje jeste pristupačno okruženje u smislu postojanja liftova, rampi, toaleta za osobe sa invaliditetom, brajevih oznaka, pristup informacijama u smislu web sajtova, u smislu postojanja tumača za znakovni jezik, pristupačna literatura na brajevom pismu, u zvučnom formatu, e-formi. Nada se da će njen primjer doprinijeti razbijanju postojećih predrasuda prema osoba s invaliditetom jer, kako kaže: ''inkluzija bi oplemenila naše društvo i učinila ga boljim ne samo za osobe s invaliditetom nego za sviju nas.''