Još kao dijete sam shvatila da moram jasno i glasno tražiti svoja prava, ali mnoge osobe s invaliditetom šute

Selma Plančić ima 25 godina i živi u mjestu Kosovi kod Maglaja. Na drugoj je godini Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici. ''Mama me vozi u Zenicu svaki put kad imam obaveze na fakultetu. Čeka da završim pa me vrati kući. Kako ne može dugo sjediti jer je dobila probleme s kičmom zbog brige o meni, ne vozi me na baš sva predavanja i ostale studentske aktivnosti. Ne bih od nje zavisila toliko da imam personalnog asistenta, da u Zenici postoji studentski dom prilagođen osobama s invaliditetom ili da su barem autobusi opremljeni rampom za invalidska kolica'', objašnjava Selma.

Iako studira ono što voli, kaže da je njena najveća ljubav dramska umjetnost, konkretno gluma: ''Ipak, svjesna sam da se time ne bih mogla profesionalno baviti u našoj državi, pa sam izabrala pravo kao alternativu koju takođe volim. Želim da se bavim pravom kako bih se sutra mogla izboriti za prava svih osoba sa invaliditetom. Ja sam još kao dijete shvatila da moram jasno i glasno tražiti svoja prava, ali mnoge osobe s invaliditetom šute jer možda ni ne znaju da se izbore. Zato želim da se borim i za njih.''

Kako joj je fakultet u potpunosti prilagođen, kaže da joj tamo ne treba asistent: ''Na fakultetu postoji lift koji ja mogu da koristim uz ključ, a u toaletima su već ugrađene ručke za koje se ja mogu uhvatiti obzirom da su mi ruke stabilne. Za korištenje toaleta mi treba minimalna pomoć za koju se uvijek mogu obratiti mami, mada se znalo dešavati da mi školske kolege ponude pomoć prilikom mog odlaska u toalet.''

Kaže da redovno ispunjava školske obaveze, piše seminarske radove i polaže ispite. ''Kući sama završavam sve svoje školske obaveze, niko mi ne pomaže jer mi ne treba ničija pomoć. Ako bi mi slučajno zatrebala, obratila bih se majci'', navodi Selma. Ponekad s nastave mora da odsustvuje zbog posjete ljekarima, ali njene školske kolege joj tada pošalju svoje bilješke.

Odnedavno je zbog epidemiološke situacije nastava na fakultetu u potpunosti organizovana online. ''Lakše mi je zato što klikom na link mogu da prisustvujem baš svemu što treba i svemu što me zanima. Međutim, ako predavanja duže traju, pred kraj bude malo naporno jer umjesto interakcije uživo samo gledamo slajdove'', kaže Selma. Naglašava da preferira redovnu nastavu zbog komunikacije licem u lice sa profesorima i druženja sa studentima, što joj jako nedostaje.

Uvijek je bila aktivna na nastavi  - i dok je bila redovna i sad kad je online. ''Kažu da sam jedan od najaktivnijih studenata. Profesori se maksimalno trude da nam prenesu znanje, a ja sam vrlo radoznala po prirodi i želim sve da znam, volim da učim nove stvari'', govori Selma. Pogotovo joj je drago što svi profesori postupaju prema njoj u skladu s njenim zaslugama jer, kako kaže: ''Tokom cijelog svog školovanja sam insistirala na tome da mi se ne daju privilegije na osnovu mog invaliditeta i da budem ocjenjivana isključivo prema pokazanom znanju.''

Ona i njene školske kolege zajedno spremaju ispite i redovno razmjenjuju informacije o školskim obavezama. ''Meni nije problem pitati ih da mi pomognu. I oni mene često pitaju za pomoć ako sam neki dio gradiva dobro naučila, što mi bude veoma drago jer se osjećam dobro kad ja nekome pomognem. Imam utisak da se većina osoba sa invaliditetom stidi da pita za pomoć, ali ja smatram da je veća sramota ne pitati i ostati bez informacije koja ti je potrebna'', priča Selma.

Zbog epidemiološke situacije je sa društvom sa fakulteta u kontaktu online: ''Stalno se čujem s njima preko društvenih mreža, ali nedostaje mi druženje uživo, to je činjenica. Dok je nastava bila redovna, izlazili smo zajedno nakon predavanja, a kako ima raznih tema o kojima volim da pričam, uvijek bih rado s nekim otišla na kafu.''

Bez obzira na to što društvo s druge godine studija nije isto kao s prve jer je zbog operacija svojevremeno pauzirala drugu godinu, kaže da ima puno školskih kolega koji su joj dragi jer su pozitivni ljudi. Ipak, izdvojila bi jednu kolegicu: ''Ona je moja prijateljica s kojom mogu pričati o svemu, možemo pričati i o ozbiljnim temama, a možemo se i šaliti. Kod nje cijenim to što nema predrasuda i što, naravno, širi pozitivnu energiju.''

U slobodno vrijeme bi voljela da ide na neki kurs ili trening, ali: ''Obzirom da mama ima oštećenu kičmu, trudim se da je poštedim nekih aktivnosti koje su sporedne. Problem joj je svaki moj ulazak i izlazak iz stana, automobila i tako dalje. Zato pretražujem internet i ako naiđem na nešto što me stvarno zanima, ja to proučavam i istražujem. Volim i da pišem, uglavnom prozu a nekad i poeziju. Zbog finansijske situacije nisam objavila svoje radove u vidu knjige, ali na internetu ih redovno objavljujem. Takođe, mnogo volim da šetam, odnosno da se u kolicima vozim kraj rijeke, to mi nekako dođe kao izduvni ventil.''

Selma je prva četiri razreda osnovne škole završila u mjestu Kosovi nedaleko od Maglaja. ''Sretna sam što sam mogla upisati redovnu osnovnu školu. Imam prijateljicu koja u svom gradu nije imala tu mogućnost i njen potencijal je ostao neostvaren. Ipak, u toj školi me tištio osjećaj izdvojenosti; mala djeca umiju biti prilično okrutna ako si drugačiji, a za to krivim samo njihove roditelje jer ih nisu naučili da su sva djeca jednaka i da ne treba imati predrasude. Moj učitelj je insistirao na tome da i u školi počnem da koristim kolica kako bih se lakše kretala. Zahvalna sam mu što mi je rekao da iako koristim kolica koja su sastavni dio mog života, moja kolica nikako nisu ja. Pored moje majke, on je dosta zaslužan za to što sam odlučila da se borim za sebe. Jako rano sam sazrila i naučila da ukoliko ne počnem da iskazujem svoj stav, niko moj glas neće čuti i ništa se neće promijeniti'', objašnjava Selma.

Od petog razreda osnovne škole i u srednjoj školi se nastava zbog nje morala odvijati u jednoj učionici umjesto u posebnim kabinetima na spratu za svaki predmet, obzirom da škole nisu bile opremljene liftom. ''Dok su mi u osnovoj školi neki učenici zamjerali zbog toga, u srednjoj Ekonomskoj školi je učenicima iz mog odjeljenja bilo drago što nisu morali stalno hodati od kabineta do kabineta. Period srednje škole mnogo volim jer sam se osjećala u potpunosti prihvaćeno'', kaže Selma.

Od petog razreda osnovne do završetka srednje škole školovala se u Maglaju. ''Iako je stan u Maglaju gdje smo tada živjeli bio na prizemlju, mene je mama svaki dan spuštala i dizala uz tri vanjske i četiri unutrašnje stepenice. To za posljedicu ima njenu oštećenu kičmu danas'', s tugom u glasu govori Selma. Kaže da se prije završetka fakulteta želi izboriti za zakon o priznavanju statusa roditelja njegovatelja: ''Sve što sam postigla do danas dugujem svojoj mami. Da nije bilo nje, moj potencijal bi ostao zarobljen između četiri zida. Kao i većina roditelja osoba sa invaliditetom, ona nije mogla raditi jer se brinula o meni 24 sata dnevno. Zato smatram da zaslužuje barem minimalnu penziju jednog dana.''

Nada se da će nakon sljedeće operacije u bliskoj budućnosti moći da se hoda uz pomagala i da će uspjeti da obezbijedi neophodne duže fizikalne terapije nakon operacije. ''Ali ako ne uspijem da hodam, voljela bih imati personalnog asistenta kako bih mogla ostvariti svoj puni potencijal i raditi stvari koje me zanimaju a koje sad ne mogu'', dodaje Selma. Kaže da bi voljela naći posao prije završetka fakulteta kako bi bila korisna i sebi i društvu, a još jedna želja joj je da nekad u budućnosti stekne svoju porodicu i stvori svoj dom. Sve u svemu - da bude sretna osoba.