Obrazovni sistem mora da se fokusira na izgradnji samostalnosti i autonomije učenika s invaliditetom, pogotovo kroz srednje škole

Arijel Kurtagić ima 20 godina i živi u Bihaću. Obaveze koje ima u sferi omladinskog aktivizma su brojne, i ne ostavljaju joj mnogo slobodnog vremena, pa smo tako i ovaj razgovor obavili u kasnim večernjim satima, nakon što je imala niz sastanaka i na kraju dana, držala trening modul drugim mladim ljudima. Uz veliki osmijeh, na pitanje kako je provela dan, odgovara: „Na zoom-u“.

Arijel je članica je dva Upravna odbora, Evropskog parlamenta mladih u Bosni i Hercegovini (zadužena je za ljudske resurse i regionalni razvoj), i Omladinske banke Bihać (tu se odobravaju projekti za mlade ljude, kroz koji dobijaju financijsku potporu i mentorstvo). Ali tu nije kraj, ona je i omladinski savjetnik britanskog ambasadora u Bosni i Hercegovini, gospodina Matthewa Fielda. Na listi svojih aktivnosti ima i ulogu vršnjačkog edukatora programa „Understanding Europe“. Baš su nedavno završili sa treningom trenera nove generacije, čime su osposobili niz mladih ljudi, da, kada se vrate u svoje škole i na svoje fakultete, u svoje lokalne zajednice, mogu raditi i biti treneri drugim mladim ljudima. Ti mladi ljudi će držati radionice o Evropskoj Uniji, o njenim institucijama, kao i o medijima, lažnim vijestima i govoru mržnje.

Nije joj problem potpuno se posvetiti omladinskom aktivizmu, uzela je jednu godnu slobodno prije nego krene na fakultet. Planira studirati Političke nauke, smjer Međunarodni odnosi u Ljubljani. Za invaliditet kaže da je logistička prepreka, te posvećuje vrijeme da istraži mogućnosti samog fakulteta, kampusa, kao i smještaja. Sve što je saznala izgleda veoma obećavajuće, ali će svejedno, čim korona prođe, obići lokacije i uvjeriti se da joj sve u potpunosti odgovara. U svemu ima veliku podršku svojih roditelja, iako im teško padaju njeni planovi za studiranje u drugoj državi.

„Ključni ljudi u mom životu su prosvjetni radnici“, ističe Arijel, navodeći roditelje za početak, koji su se izborili sa sistemom koji ju je prvo usmjerio prema specijalnom obrazovanju što je za njih bilo neprihvatljivo, pa preko učiteljice, nastavnika u osnovnoj, profesora u srednjoj, za sviju njih Arijel kaže da su je oblikovali na neki način. „Prosvjetni radnici su bili kreatorska sila da bih ja postala danas ovo što jesam“, i nastavlja: „Zalaganje nas, osoba s invaliditetom i zalaganje okoline je potrebno. Ako ne dođe do zalaganja s obje strane, do inkluzije neće doći. Nama može biti sve omogućeno, i svi putevi nam mogu biti omogućeni, ali ako ne postoji unutrašnja volja da mi te prilike iskoristimo onda je taj trud uzaludan.“

Pohađala je Gimnaziju u Bihaću za koju navodi da je primjer javne ustanove koja je prilagođena osobama s invaliditetom. Na ulazu je rampa koja nije strma kao na nekim ostalim zgradama gdje se rampe postavljaju samo da bi se zadovoljila forma, a koje su potpuno neupotrebljive za osobe s invaliditetom. Cijela nastava se odvijala u prizemlju. Zgrada Gimnazije ima veoma pametan i funkcionalan dizajn, pa je u arhitektonskom smislu primjer za pristupačnost.

Arijel s velikom poštovanjem ističe svoju razrednicu, Biserku Mešanović, za koju kaže da joj je njen ulazak u život određena prekretnica u životu. Nastavnici su bili korektni, ali je razrednica bila ta koja ništa nije prepuštala slučaju i pratila je da Arijel ne bi slučajno propustila neku lekciju ili neko nastavno gradivo. Svaku lekcije iz fizike je pisala za Arijel u njenu svesku, u bojama, sa grafikonima. Arijel i dalje čuva sve te sveske, dokaz posvećenosti jednog prosvjetnog radnika i vjere u potencijal učenika. Razrednica je uvijek bila tu za Arijel, i mogle su otvoreno razgovarati. Arijel je navodi kao primjer nastavnika koji je iskreno posvećen učeniku. Njih dvije su i dalje u kontaktu, a Arijel je redovno obavještava o svojim aktivnostima.

Omladinski aktivizam kojem je duboko posvećena joj je poput stručnog obrazovanja, smatra da joj daje širinu i odlično je priprema za studiranje i budući profesionalni angažman. Omogućio joj je da upoznaje ljude iz cijele Evrope i šire, i s kojima je u redovnom kontaktu i slobodno ih može zvati prijateljima. Bila je član i AIESEC-a 8 mjeseci i za to vrijeme je pokrenula njihov ogranak u Bihaću. Sviđa joj se što sve ove aktivnosti imaju i internacionalnu pozadinu i sasvim joj je prirodno da pola dana priča na engleskom.

Neke od ovih aktvnosti će joj sigurno nedostajati kada krene studirati, ali ne želi o tome razmišljati dok do toga stvarno ne dođe.

U našem razgovoru na red je došlo i pitanje asistencije u školama. Arijel je navela da većini ljudi u obrazovanju još uvijek nije potpuno jasna razlika između personalnih asistenata i asistenata u nastavi. Svakog učenika s invaliditetom bi trebalo posebno opservirati i zaključiti da li mu je potrebna asistencija ili nije. Takođe je istakla da je izuzetno važno uključivanje tog učenika u donošenje odluke o angažovanju asistenta, i uzimanje njegovog ili njenog mišljenje u obzir, jer mlade osobe s invaliditetom mogu same zaključiti da li im je potrebna asistencija ili ne. Nekada asistenti, iz najbolje namjere, naprave barijeru između samog učenika i njegove okoline, vršnjaka, pa se mlada osoba s invaliditetom može osjetiti isključenom iz društva. Vršnjačka asistencija, na koju mnogi zaboravljaju, je isto tako ključna.

Arijel mnogo razmišlja o inkluziji u školama, pa je istakla na čemu bi škole morale držati fokus: „Kroz školu moramo da stičemo vlastitu autonomiju, moraju nas poticati da gradimo samostalnost. Obrazovni sistem mora da se fokusira na izgradnji samostalnosti i autonomije učenika s invaliditetom, pogotovo kroz srednje škole.“ Ovdje je navela jednu barijeru, koja je veoma lako rješiva za društvo, a koja bi dovela do veće samostalnosti i autonomije mladih osoba s invaliditetom: „Trotoari u Bihaću nisu prilagođeni za kolica.“

Dodala je još koliko je važna inkluzija u društvu za samo društvo: „Cijeli fokus inkuzije je često predstavljen koliko nama društvo nedostaje, a u stvari bi trebalo da se predstavi koliko mi, osobe s invaliditetom, nedostajemo društvu.“

Za svoj aktivizam i doprinos razvoju lokalne zajednice, Arijel je 26.02.2021. dobila i priznanje, nagradu od Grada Bihaća „Japodinski konjanik“ za izvanredan nastavni i vannastavni aktivizam, za kulturno historijsku promociju Grada Bihaća, za poboljšanje života i interesa mladih u Bosni i Hercegovini.