Otvoreno pismo vršnjacima

Dragi vršnjaci,

Svako od nas rođenjem dobija osnovna ljudska prava, pa zato borba za ta prava ne bi ni trebala postojati, zar ne? Nažalost, rijetki znaju da se s tom borbom svakodnevno suočavaju djeca i mladi s invaliditetom.

Moju najbolju prijateljicu Ednu Šunjić već dugi niz godina gledam kako odrasta u osobu koja svakim korakom uistinu mijenja svijet. Gledam kako hrabro korača naprijed, grabi svaku priliku i trudi se da učini sebe, a i sve oko nje ponosnima. Njen duh je nesalomiv. Nas dvije smo zajedno provele djetinjstvo, a sada zajedno prolazimo tinejdžerski period. Ona me je naučila koliko je važno boriti se za sebe, svoj život, svoje bolje sutra. To je moja privilegija.

Najbolje učimo jedni od drugih, uz savjete i podršku svojih drugara i drugarica. Zato su prilike da zajedno učimo i da se družimo tako dragocjene. Bez njih ne bismo mogli sticati znanja i vještine koje nam trebaju za cijeli život. Upravo zato, bez inkluzivnog obrazovanja ne možemo shvatiti šta je pravo jedinstvo različitosti i koliko je bitna vršnjačka podrška.

Svi mi doživljavamo našu sredinu kao mjesto koje nas treba prihvatiti, kao zajednicu koja će nam pružiti sve što je potrebno kako bi u sretnu osobu ostvarenih potencijala izrastao svako od nas, uključujući i djecu s invaliditetom. Ali ono što moramo shvatiti je da se inkluzivno obrazovanje neće postići prilagođavanjem djece sredini u kojoj odrastaju i uče, već poboljšavanjem i prilagođavanjem sredine njihovim mogućnostima i potrebama. Sve dok to ne shvatimo, djeca i mladi s invaliditetom će se morati boriti za svoja osnovna ljudska prava. A zapravo, u društvu nema veće invalidnosti od nemogućnosti da se svaka osoba posmatra kao veliki i značajni potencijal.

Probudite se! Sve što sam treba je volja, upornost, razumijevanje i rad da bismo dobili obrazovni sistem koji širom otvorenih vrata prima i osnažuje svakog učenika. Svakom od nas je jasno da sticati znanje znači postavljati temelj za dobar život. Ne smijemo dozvoliti da se prilika za to uskraćuje djeci i mladima s invaliditetom; bez te prilike, njihove porodice gube nadu u bolje sutra.

Vjerujem da je budućnost u našim rukama i da sa pravim sredstvima zaista možemo postići mnogo, ali naša zajednica najprije mora postati dovoljno jaka. Podstrijek za to će biti razumijevanje da svi mi imamo jednaka prava, kao i otvorenost djece i svih mladih osoba prema prihvatanju različitosti.

Mi inkluzijom govorimo da volimo sebe, da volimo druge i da volimo svijet oko nas. Sve što imamo na svijetu jeste jedni druge i baš zato trebamo ohrabriti, podržati, saslušati i istaći unikatnost onoga pored sebe – živjeti inkluziju.

Aldina Husejinović, učenica