Povratak u redovno obrazovanje mi je omogućio da danas studiram ono što volim

Mostarka Harisa Memić ima 23 godine i na četvrtoj je, završnoj godini Odsjeka Psihologija i sociologija Nastavničkog fakulteta u Mostaru. ''Taj fakultet sam izabrala zato što inače volim da radim sa djecom. Nakon završetka planiram da upišem master studij dječje psihologije u svom gradu. Studiram ono što sam željela, zaista ne postoji ništo drugo što me više privlačilo'', objašnjava Harisa.

Kaže da redovno prati nastavu i na vrijeme ispunjava svoje školske obaveze. ''Školujem se isto kao i drugi studenti. Ne postoji ništa što bi trebalo prilagoditi kako bi mi se olakšalo pohađanje nastave ili učenje. Na nastavi sam aktivna, ako mi nešto nije jasno, pitam tokom predavanja ili odem na konsultacije, kao i svi drugi studenti'', govori Harisa. 

Kaže da su joj draži predmeti vezani za psihologiju, mada joj nijedan predmet nije težak jer: ''Kad sjednem, svaki naučim, tako da izađe na isto.'' Prezadovoljna je kvalitetom nastave, kao i korektnim odnosom svih profesora prema njoj jer, kako kaže: ''ponašaju se prema meni kao prema drugim studentima.''

Završila je Osnovnu školu za djecu s posebnim potrebama Mostar. ''Tamo zaista nisam pripadala ali morala sam je pohađati jer nisam imala drugog izbora obzirom da tada nije postojalo inkluzivno obrazovanje'', objašnjava Harisa. Kaže da nije zadovoljna znanjem koje je stekla u toj školi, te da joj je upravo to otežalo pohađanje redovne srednje škole: ''U Srednjoj mašinsko-saobraćajnoj školi u Mostaru sam morala učiti dan i noć kako bih stigla savladati gradivo jer u specijalnoj osnovnoj školi nisam imala mogućnost da steknem dobre osnove iz prirodnih predmeta. Zahvalna sam direktoru te srednje škole što mi je dozvolio da je upišem na, kako je rekao, moju odgovornost. Ja sam prezadovoljna kvalitetom nastave u srednjoj školi, kao i odnosom profesora i drugih učenika prema meni. Mada, iskreno govoreći, ne znam što sam je upisala jer me oduvijek privlačila psihologija.''

Harisa kaže da ni tokom srednjoškolskog ni fakultetskog obrazovanja nije imala problema u smislu toga da je profesori, učenici i, kasnije, studenti razlikuju od drugih. ''Ja ne znam šta oni misle u svojim glavama, ali ovako po njihovom ponašanju i priči, stvarno nikad nisam osjetila da sam neravnopravna s njima. Nikad se nije desilo ni da se neko ponašao nekorektno, zaista smo uvijek svi bili jednaki'', priča Harisa.

Kako joj nije potrebna asistencija pri kretanju, nekad do fakulteta ode pješice a nekad, kad je ružno vrijeme, taksijem. Međutim, trenutno pohađa nastavu online zbog pandemije koronavirusa. ''Radije bih išla na predavanja zato što se bolje zapamti i bolje objasni gradivo nego kad se predaje online, ali tako je kako je. Dosta je i naporno. Recimo, petkom nastava traje cijeli dan, imamo samo sat vremena pauze između predavanja, i to traje od 10 sati ujutru do sedam sati naveče, baš se oduži. Sreća što sam pred kraj pa mogu istrpiti'', kroz smijeh govori Harisa.

Kaže i da joj nedostaju školske kolege s kojima se sprijateljila: ''Prije pandemije koronavirusa smo uvijek bili zajedno na predavanjima i pauzama. Pomažemo jedni drugima pred predavanje ili ispit, sve materijale jedni drugima šaljemo, i tako već četiri godine. Imam društvo još od prve godine, a sticala sam i sa drugih odsjeka prijatelje među studentima. Izlazimo bismo zajedno, išli u kućne posjete jedni drugima, slavili rođendane zajedno.''

Naglašava da je zadovoljna svim svojim školskim kolegama jer, kako kaže: ''Bez obzira na vjeru ili izgled, isti smo i uvijek će na neki način potrčati da pomognu, naročito ako je kiša, izaći će da mi sklope kišobran i slično. I ja uvijek ponudim pomoć kad vidim da nekom treba, takav sam tip osobe, volim da pomognem.''

Harisa je par mjeseci prije nego što je upisala fakultet otvorila u prizemlju svoje porodične kuće šnajdersku radnju koju je nazvala Mali kutak. ''To sam sama pokrenula, niko mi nije pomogao finansijski. Šivenje me na neki način uvijek privlačilo, pa sam zato svojevremeno završila kurs šivenja od tri stepena. Kurs mi je bio dovoljan, nisam željela završiti školu za to jer je u pitanju specijalna škola'', objašnjava Harisa.

Kaže da u svojoj radnji prije svega radi prepravke i šije haljine, a da najviše posla obično ima ljeti i pred Novu godinu. ''Čak sam, kad je tek počela pandemija koronavirusa, za organizaciju MyRight šila maske i slala ih poštom'',  govori Harisa.

Obzirom da radi i studira, a nekad dođe i u Udruženje ''Ružičnjak'', kaže da nema puno slobodnog vremena: ''Morala sam ga žrtvovati kako bih sebi ispunila želju za osamostaljenjem. Jedino nedjelju što imam slobodnu da mogu otići negdje i to je to.''

Što se planova za budućnost tiče, kaže da bi najprije željela položiti vozački ispit. ''To se kanim već dvije godine. Međutim, kako kod nas nema automobila s prilagođenom automehanikom, morat ću potražiti negdje dalje'', objašnjava Harisa. Planira da po završetku master studija traži posao u struci i nastavi rad u svom obrtu za šivenje, a kako kaže: ''Moja je sreća što sam vrijedna, inače bih samo sjedila kući. Ovako, čak i da ne nađem posao u struci, imam svoj Mali kutak.''