Samo dobrim obrazovanjem možemo doći do posla

Dževad nije posustajao i izborio se za svoje obrazovanje, a sada svoju energiju usmjerava u volonterizam i aktivizam Samo dobrim obrazovanjem možemo doći do posla

Dževad Selimović ima 23 godine i dolazi iz Gradačca. Obavlja funkciju predsjedavajućeg aktiva mladih organizacija osoba s invaliditetom Tuzlanskog kantona, i aktivista je Informativnog centra Lotos iz Tuzle. Takođe je član Udruženja oboljelih od distrofije Tuzlanskog kantona. Vodi i peer suport sastanke za druge mlade osobe s invaliditetom. Naglašava da je izrazito važno da se mlade osobe s invaliditetom aktivno uključe u rješavanju raznih pitanja iz područja prava osoba s invaliditetom.

Osnovna škola mu je bila blizu i nije imao nikakvih poteškoća s pohađanjem nastave. Međutim, sa srednjom školom nije bilo tako, morao je putovati 18km u jednom smjeru i pri tome se oslanjati na nesiguran javni prevoz. „Nekako sam se snalazio. Morao sam se dobro organizovati da bih stigao na vrijeme na autobus i da bih stigao na vrijeme na nastavu“, kaže Dževad i s osmijehom dodaje da mu je to sigurno razvilo vještinu upravljanja vremenom i naučilo ga odgovornosti. Autobuska stanica nije bila udaljena mnogo od škole, ali taj dio puta koji je Dževad morao prelaziti je bio poprilično strm. „Bilo mi je potrebno dosta vremena da pređem posljedni dio puta do škole, a posebno bi bilo teško tokom zimskog perioda, zbog snijega i poledice“, ističe Dževad i dodaje da su nastavnici i direktor imali razumjevanja ako bi zakasnio. Vodili su računa da ne zakasni na autobus za povratak kući, pa bi ga napominjali da krene na vrijeme.

U trećem razredu je zbog operacije bio odsutan više od mjesec dana iz škole, savjetovano mu je da tada napusti obrazovanje. Dževad je čvrsto odlučio da će svoje školovanje završiti, i da će se već nekako snaći za prevoz, jer tada nije mogao da putuje autobusom. Njegovi prijatelji i poznanici su mu tada pružili podršku, vozeći ga do škole da bi bio redovno na nastavi i nadoknadio propušteno. „Borio sam se za svoj cilj, da završim školovanje“, ističe Dževad i nastavlja: “Nisam tada znao ništa o pravima osoba s invaliditetom, ništa o pristupačnosti“. Zahvaljujući tome što je sada član udruženja osoba s invaliditetom, i obukama koje je prošao, o ovom području zna mnogo više. „Moja škola je bila djelomično pristupačna, tu je bila rampa, rukohvati, ali je nedostajao toalet za osobe s invaliditetom“ kaže Dževad i dodaje da je danas veoma glasan po pitanju pristupačnosti javnih institucija. Ističe da su potrebne i dodatne edukacije za nastavno osoblje, iako on nije nikada imao neprijatnih iskustava s nastavnicima, ali iz iskustva drugih mladih osoba s invaliditetom koje je upoznao, jasno je da na tom području potreban neprestan rad i ulaganje u nastavni kadar.

„S obzirom da sam se školovao za kuhara, skoro dvije i po godine sam obavljao praksu u jednom od naših najpoznatijih restorana u Banji Ilidža Gradačac“, priča Dževad. Naučio je mnoge kuharske tajne, pa danas s užitkom kuha. Sam je odlučio koji će smjer upisati, ali iz svoje današnje perspektive, odabrao bi nešto drugo, neko drugo zanimanje koje bi mu pružilo veće mogućnosti za zapošljavanje, i gdje ne bi postojala ograničenja zbog njegovih teškoća sa kretanjem. „Vjerovatno bi mi više odgovaralo da sam završio za recepcionera, ili za sekretara“, kaže Dževad i objašnjava da je zbog toga išao na dodatno školovanje za poslovno-pravnog tehničara, smjer administrator. Imao je dodatnu motivaciju za prekvalifikacijom jer je povremeno obavljao poslove administratora u Udruženju distrofičara. Na birou je, i aktivno traži posao.

U slobodno vrijeme volontira na radionicama kao asistent za osobe s intelektualnim teškoćama, ide u teretanu, i član je upravnog odbora jednog fudbalskog kluba; smatra da osobe s invaliditetom moraju biti mnogi više vidljive u društvu.

„Vidljivost osoba s invaliditetom u našem okruženju je veoma mala, baš zbog nepristupačnosti prevoza, trotoara, institucija i svih ostalih objekata“, govori Dževad i dodaje da ako mlade osobe s invaliditetom ne dignu glas, niko to za njih neće napraviti. Ističe da je zaposlenje ključno za kvalitetan život osobe s invaliditetom, jer to otvara mogućnost i rješavanja stambenog pitanja i osnivanja bračnih zajednica.