Sistem je generalno zakazao, preovlađuje mišljenje da nama, osobama s invaliditetom, škola ni ne treba

Ibrahim Šadić iz Čelića ima 27 godina i još uvijek nije završio osnovnoškolsko obrazovanje. Zbog toga što se otežano kreće i govori usljed cerebralne paralize, cijeli život se suočavao sa diskriminacijom u obrazovanju. ''Kada sam imao sedam godina mama me htjela upisati u osnovnu školu u Čeliću. Ali direktor škole je rekao kako oni ne primaju takvu djecu. Ja ni dan danas ne razumijem šta je on pod tim mislio, kakvo sam ja to dijete bio'', govori Ibrahim.

Tek 2007. godine je formirano specijalno odjeljenje u čelićkoj osnovnoj školi gdje je završio prva četiri razreda. ''Imao sam četrnaest godina kad sam se tamo upisao. Mogu da kažem da mi je bilo dosadno jer sam već znao više od pola stvari koje su se predavale. Na nastavi sam uvijek bio aktivan, samo što sam je nekad morao propustiti zbog posjeta ljekaru. Učiteljica Azra koja me vodila od prvog do kraja četvrtog razreda je u meni vidjela talenat, prepoznala je moj potencijal. Nije joj bio problem to što otežano pričam jer što me neko više sluša kad pričam, to me bolje razumije. Za to treba samo malo truda, ali ljudi generalno ne žele da se potrude'', objašnjava Ibrahim.

Kaže da se lijepo osjećao u toj školi: ''Sa drugim đacima sam se dobro slagao, posebno sa Seadom koji je takođe osoba sa invaliditetom. Mi smo bili kao nokat i prst, a i dalje smo u kontaktu. U kontaktu sam ostao i sa učiteljicom Azrom, ona kaže da joj je žao što ja ovako propadam.''

U školu ga je vodila majka, a asistenta nije imao. ''Kao prvo, nisam imao pojma šta znači asistent, mislio sam da to majka mora raditi ili znati. Kao drugo, dok si dijete, ne razmišljaš o tome hoće li ti trebati neko drugi, nadaš se da ćeš prohodati, nadaš se da ćeš moći ići sam. Međutim, na kraju shvatiš da imaš invaliditet i da je to dio tvog života'', objašnjava Ibrahim.

Kako se bez pomoći nije mogao kretati unutar škole zbog majčinih obaveza i njenih problema sa kičmom, ali i zbog toga što je škola bila daleko, nakon završenog četvrtog razreda nije nastavio dalje obrazovanje. Iako je škola dobila kombi za prijevoz učenika s invaliditetom od i do škole, ubrzo je bio predat Domu zdravlja, a kako Ibrahim kaže: ''Iz Doma zdravlja su nam rekli da im nije problem da nas voze ako uspijemo osigurati gorivo. Ipak, na kraju nije bilo ništa od tog prijevoza kombijem.''

U tuzlansku osnovnu školu gdje je vanredno završio peti i šesti razred školske 2018./2019. godine ga je vozio komšija kojem je Ibrahimova majka plaćala za tu uslugu. Nije završio ostale razrede zato što je škola izgubila potrebnu licencu, odnosno raskinula ugovor sa Ministarstvom obrazovanja Tuzlanskog kantona. Kako su na području tog kantona samo dvije škole bile licencirane, a objema je ukinuta licenca, Ibrahim je ostao bez mogućnosti da završi svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Napominje da je razloga za ukidanje licence bilo više, a jedan od njih je bio finansijski jer su škole naplaćivale određena sredstva od osoba koji su ih pohađale. ''Nisu smjeli uopšte naplaćivati takvo nešto jer je samo Ministarstvo krivo što ja nisam završio redovno obrazovanje koje je besplatno do petnaeste godine; meni nije bilo omogućeno da završim školu onda kad sam trebao da je završim. Oni su kao službeni obrazovni organ bili dužni da insistiraju da ja idem u školu i da mi omoguće uslove za to'', naglašava Ibrahim.

Da škola ima licencu, kaže da bi sada, u vrijeme pandemije koronavirusa, mogao završiti školovanje online i da bi to bilo najjednostavnije rješenje. Međutim, kako kaže: ''ova situacija sa pandemijom im je zapravo razlog više da ne rade ništa po pitanju dobijanja licence. Treba napomenuti da o samoj školi ovisi hoće li imati licencu ili ne, to je nešto o čemu škola može da odluči. Ja ne mogu van kantona po zakonu ići u školu, ali da sam našao da postoji negdje neka druga licencirana škola, pokušao bih to upisati i završiti online.''

Iako je zakonom propisana inkluzija učenikom sa invaliditetom u redovne škole, kaže da se to se još uvijek ne dešava jer: ''sistem je generalno zakazao, preovlađuje mišljenje da nama, osobama sa invaliditetom, škola ni ne treba. Ali ljudi nisu svjesni da su neke osobe sa invaliditetom fenomen u svijetu, izuzetno uspješni, ostvareni ljudi.''

U tuzlanski Informativni centar za osobe s invaliditetom Lotos se učlanio prije pet godina. ''Tu sam prošao mnogo treninga, naučio šta znači biti samostalan i koliko zapravo vrijedim. S njima radim na zagovaranju prava osoba sa invaliditetom, a planiram da se i u budućnosti bavim aktivizmom'', objašnjava Ibrahim.

Kaže da, ukoliko mu se omogući pohađanje preostalih razreda osnovne škole, a kasnije i srednje, vjerovatno će mu majka morati plaćati prijevoz jer ne očekuje da će mu ga država  obezbijediti. ''Planiram upisati srednju ekonomsku školu u Tuzli ili Brčkom, ali obzirom na sve, to su planovi za daleku budućnost. Takođe bih volio da nekad u budućnosti objavim svoje stihove pošto u slobodno vrijeme pišem poeziju. Ja slobodnog vremena, nažalost, imam puno, a pored pisanja poezije volim da čitam, gledam televiziju, idem u džamiju ili na kafu s drugaricom'', govori Ibrahim.

Bitno mu je da završi osnovnu školu kako bi mogao jednog dana da stekne zanimanje, zarađuje za sebe i bude nezavistan: ''Da me ruke služe, ja bih sada mogao neki privatni posao od kuće da radim. Međutim, ako bih završio školu, radio bih glavom, radio bih znanjem. Zato još uvijek nisam odustao od ideje nekog samostalnog života.''

Kaže da ljudi uvijek imaju predrasude prema osobama sa invaliditetom, ali da im on svojom upornošću pokaže da ništa nije nemoguće jer: ''moj invaliditet nije moj jedini identitet. Iako otežano pričam, ja im dokažem da me nije nemoguće razumjeti samo ako žele da čuju moje mišljenje.''