U sportu, kao i u školi, dobri međuljudski odnosi su od suštinske važnosti za postizanje uspjeha

Šefika Mujić ima 19 godina i živi u Živinicama. Trenutno ide na prekvalifikaciju ekonomske struke, smjer Poslovno-pravni tehničar u Privatnoj ustanovi „Centar za obrazovanje odraslih“ u Tuzli. ''Druga sam godina, a planiram sve četiri godine završiti do avgusta. Zbog pandemije koronavirusa dobijam putem elektronske pošte gradivo koje učim, a tako većinom i komuniciram sa profesorima. U školu idem samo na ispite. Mama i zaposlenici škole mi pomognu da uđem u školu i kabinet obzirom da tamo ima stepenica a ja sam korisnica invalidskih kolica'', kaže Šefika.

Šefikina majka joj je tokom čitavog školovanja asistirala u kretanju. I dalje je vozi u školu. Kad Šefiki zatreba pomoć u učenju, kaže da su joj majka i prijateljice na raspolaganju. Iako sporije piše i naporno joj je duže vrijeme kucati na računaru zbog oslabljene motorike i skolioze, svoje zadaće obično radi sama.

U Javnoj ustanovi „Zavod  za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju“ u Tuzli je završila tri godine srednje škole za zanimanje pomoćnog krojača. Četvrtu godinu nije upisala jer nije bila upisana njena generacija u Tuzli, već samo  u Gradačcu, što joj nije odgovaralo zbog daljine puta koju bi morala prelaziti svaki dan, ali i arhitektonskih barijera u školi u vidu stepenica. ''Međutim, to nije jedini razlog za moju prekvalifikaciju. Smatram da ću s ekonomskom strukom imati veće mogućnosti za zaposlenje ili upisivanje željenog fakulteta, a to je menadžment'', objašnjava Šefika.

Tekstilnu školu u Zavodu je upisala ne zato što je to zanimalo već zato što se posljednjih mjeseci devetog razreda redovne osnovne škole suočavala sa nerazumijevanjem i diskriminacijom od strane pojedinih nastavnika, što je, kako kaže: ''rezultiralo zdravstvenim problemima koji me i dan danas prate - epilepsijom, problemima sa srcem i drugim. Zbog mog negativnog iskustva sa nekim nastavnicima kojima je povjeren odgoj i obrazovanje sve djece, pa tako i one s invaliditetom, nisam uopšte željela upisati srednju školu. Zbog toga me mama vodila psihologiniji koja je plakala zajedno sa mnom dok sam joj pričala kroz šta sam sve prolazila. Na kraju mi je bilo bitno samo da nešto upišem, ali ne i šta. Istina, ja sam tekstilnu školu vremenom zavoljela, ali radije bih se nečim drugim profesionalno bavila u budućnosti.''

Šefika je na primjeru maturske ekskurzije i maturske večeri iskusila šta znači nerazumjevanje inkluzije. Kako kaže, iako je bilo dogovoreno da na dugo očekivanu matursku ekskurziju u osnovnoj školi ide sa svojom majkom kao asistentom u kretanju, na kraju ipak nije otišla jer je donesena odluka da asistenti ne idu na ekskurziju, što je nju kao dijete u pubertetu pogodilo. Kaže da je još više pogodilo kada joj je razrednica na maturskoj večeri rekla da nije očekivala da će doći, pa je zato učenike iz njenog odjeljenja okupila na spratu škole bez lifta, umjesto na prizemlju, kako je bilo dogovoreno.

U osnovnoj školi joj je smetalo i to što su pojedini učenici među sobom pričali da nije fer što je ona odlična učenica jer je pohađala nastavu neredovno i po prilagođenom programu. ''Ja sam radila sve što i oni, samo što je meni više truda trebalo zbog mog zdravstvenog stanja i povremenog odsustvovanja s nastave zbog bolničkog ili banjskog liječenja'', objašnjava Šefika. Dodaje i da su joj neki učenici zamjerali to što se zbog nepostojanja lifta u školi nastava u njenom odjeljenju uvijek morala odvijati u istom kabinetu u prizemlju.

Ipak, naglašava da je odnos učenika prema njoj u osnovnoj školi uglavnom bio korektan i zahvalna im je na tome: ''Kako nisam imala asistenta na nastavi, uvijek sam se mogla osloniti na druge učenike da mi pomognu kad nešto ne bih stigla zapisati. Osim toga, školski drugovi su me odbranili kad me u osnovnoj školi jednom napala jedna djevojčica, a bili su mi podrška i kada se desio taj incident sa razrednicom na maturskoj večeri.'' Takođe, zadovoljna je i svojom učiteljicom od prvog do petog razreda: ''Ona je znala šta je kvalitetna inkluzija, šta i kako treba raditi sa mnom, a nas djecu je učila da budemo kao jedno.''

Kako se u Zavodu za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju školovalo dosta njenog društva, jednom prilikom je otišla tamo da vidi kako se profesori ophode prema učenicima. Kaže da je bila oduševljena i da je zato odlučila da tu pohađa srednju školu, iako je njena majka željela da ona upiše redovnu srednju školu. ''Ja sam u specijalnoj školi imala isto gradivo kao učenici u redovnoj školi. Bila sam učenik generacije, a kad mi je bilo predloženo da pređem u redovnu Mješovitu srednju školu u Tuzli i promijenim smjer, odbila sam jer je nastavni kadar u Zavodu mene psihički osposobio, izdigao me iz onog stanja u kojem sam bila, a bilo mi je žao i ostaviti društvo koje sam tamo upoznala'', objašnjava Šefika.

Njena dijagnoza cerebralne paralize je ne sprečava da se u slobodno vrijeme viđa sa prijateljima koje je stekla tokom školovanja, amaterski bavi glumom u u Pozorištu mladih Tuzle, ali i sportskim streljaštvom u kojem se nada da će ostvariti karijeru.

''Oružje sam oduvijek voljela, ali streljaštvo sam počela trenirati tek prije pet godina. Sjećam se da je u početku meni sadašnji trener držao pušku u svojim rukama, toliko je ona meni bila prevelika i preteška. Ni dan danas je ne mogu držati zbog svoje lijeve ruke koja nije baš toliko u funkciji i nemam snage u njoj, pa pucam iz oružja na stalku. Ja niti mogu zažmiriti, niti namignuti ni na jedno oko. Moram staviti povez na oko da bih mogla naciljati, pa su me zato odavno prozvali gusarem iz Živinica. Na koje god takmičenje da odem, znaju me pod tim nazivom'', kaže Šefika kroz smijeh.

Šefika tvrdi da su u sportu, kao i u školi, dobri međuljudski odnosi od suštinske važnosti za postizanje uspjeha: ''Moj trener je osoba bez invaliditeta i on radi sa mnom od moje četrnaeste godine. Da nije bilo njega, iskreno, možda ne bih toliko ni zavoljela ni borila se za streljaštvo. Cijenim to što zna prići osobi na pravi način i što se na njega mogu osloniti. Povjerenje između sportiste i trenera je najvažnija stvar u bilo kojem sportu.''

Kapiten je ženske ekipe u Streljačkom invalidskom klubu Živinice, a kaže da je ponudu da pređe u drugi klub odbila jer: ''ovu podršku i atmosferu koju imam ovdje mislim da tamo ne bih imala. Na takmičenjima sam redovno među prve tri najbolje, a nedavno sam dobila priznanje najperspektivnije mlade sportistkinje Bosne i Hercegovine.''

Što se planova za bližu budućnost tiče, kaže da se nada da će biti primljena na konkursu za posao od godinu dana u svom matičnom klubu, te da će vjerovatno za narednu godinu odložiti upisivanje na fakultet ako bude primljena. A što se životnih ciljeva tiče, planira ne samo da završi fakultet i nađe posao u struci, već i da postane članica reprezentacije BiH za osobe sa invaliditetom za sportsko streljaštvo, da brani boje BiH na Paraolimpijskim igrama i kući ponese zlatnu medalju.

Sebe u budućnosti zamišlja i kao osobu koja se zalaže za jednakost prilika za sve: ''Dvije godine članstva i bavljenja aktivizmom u tuzlanskom udruženju osoba sa invaliditetom Lotos su me puno promijenile kao osobu. Prije sam bila stidljiva a sada se otvoreno borim za sebe, kao što se borim za druge. Ono što bih kao aktivistkinja prvo željela da postignem je da više niko ne prođe ono što sam ja prošla u obrazovanju.''