Volim školu jer sam tamo zajedno s drugom djecom

Jovan Petrović živi u Doboju, gdje pohađa Osnovnu školu Dositej Obradović. Ima 10 godina i ide u peti razred. Sjedi u zadnjoj klupi, a kaže da može vidjeti i zapisati sve što nastavnici pišu na tabli i diktiraju. Sjedi sam u klupi jer, kako kaže, voli sjediti sam.

Jovan voli sve predmete osim fizičkog vaspitanja jer mu nije omogućeno da bude aktivan na istom. Neohodne su mu sprave za vježbanje koje su prilagođene njegovim potrebama, a u njegovoj školi ih nema. Ipak, tvrdi da voli ići u školu: ''Osjećam da ću nešto naučiti i da ću moći, kad porastem, imati znanja. Volim i što sam tamo zajedno s drugom djecom, što pričamo, družimo se, igramo, što smo svi fini jedni prema drugima. A najviše volim kad nešto smiješno pričamo, onda nam je tako i zanimljivije.''

Omiljenog nastavnika nema jer, kako kaže: ''nijedan nije strog ili težak, a svi su fini prema meni i dobro mi objasne gradivo. Pitaju me jesam li sve razumio i stigao, a i ja nekad pitam nastavnika da mi još malo objasni gradivo kad radimo neku novu, malo težu lekciju.''

U školu ga dovozi majka koja mu pomaže sa zadaćom ako zatreba. Za ispunjavanje svojih školskih obaveza može se osloniti i na svoje školske drugove: ''Naprimjer, dok sam ja u Njemačkoj, pošto tamo idem na operacije, imam par drugara koji mi uvijek pošalju zadaću, šta su radili, šta su crtali, šta sve treba naučiti, kad je kontrolni... A mnogo puta se znalo desiti da ja njima pomognem. Nekima koji su malo slabiji učenici volim nekad malo objasniti, pomoći, a nekad kad ja nešto ne znam, onda meni svi pomognu,'' objašnjava Jovan.

Zbog pandemije koronavirusa morao je pratiti nastavu online, što mu je, kako kaže, bilo teško samo u početku dok se nije navikao. ''Prvo bih morao odraditi nastavu, pa napisati zadaću, a onda sam mogao sve drugo raditi. Mada, mogao sam i da završim nastavu, malo se odmorim, pogledam TV, pa onda da pišem zadaću. Uvijek bih se oko toga dogovorio s mamom i sve bih stigao na vrijeme. Ipak, nedostajalo mi je društvo iz škole, pogotovo jer smo nekad prije korone išli u park da se igramo, a vikendom bismo ponekad igrali fudbal'', govori Jovan.

Ima i najboljeg druga iz razreda, Lazara. ''S njim sam najbolji drug od rođenja. Družim se s njim i van škole, a uglavnom on dolazi kod mene da se igramo i gledamo TV'', kaže Jovan. Jedino njega zove na svoj rođendan i jedino njemu ide na rođendansku proslavu. ''On i ja ne možemo jedan bez drugog. Šta ja radim, to i on radi. Volim ga zato što je dobar. Nikad me nije pitao: ''Zašto ti, Jovane, ne možeš hodati? Zašto imaš tri, dva prsta? Zašto ti ne možeš neke stvari?'' Kod njega mi se to sviđa, a kod druge djece... Pa ne pitaju me ni oni, ali meni jednostavno nije to to kao sa Lazom,'' s osmijehom priča Jovan.

U slobodno vrijeme voli crtati i igrati sa običnim igračkama i autićima, ali najviše voli da se igra Lego kockicama. S njima se igra samo sa svojim bratom i drugom Lazom jer ih, kako kaže, oni znaju čuvati. Kaže da ih drugoj djeci ne iznosi jer se plaši da ne izgube kockice. Sklapanje Lego kockica mu nije samo hobi; planira da se kockicama profesionalno bavi kad poraste. ''Volio bih da osnujem svoju firmu Lego kockica i da dizajniram kockice, da smišljam kako i šta će ispasti, da ih slažem i dajem prodavnici Lego kockica da ih prodavci prodaju djeci i odraslima. Ali mislim da bi za to najbolje bilo da prvo završim čitavo školovanje, pa da se onda polako počnem baviti tim poslom'', govori Jovan.