Žao mi je što nisam pohađala redovnu srednju školu po prilagođenom programu

Daria Delić ima 24 godine i živi u Mostaru. Zanimanje slastičara je stekla prije pet godina u trogodišnjoj Srednjoj turističkoj školi u Mostaru. Nikad nije radila u struci. ''Ovo zanimanje sam stekla jer nisam imala drugog izbora u svom gradu. Jedino ta škola u Mostaru ima program za osobe s posebnim potrebama,'' objašnjava Daria.

Ipak, kaže da bi isto zanimanje izabrala da može birati zato što voli praviti slastice, pogotovo torte za razne povode: ''Osim toga, moja mama se bavi slastičarstvom, tako da uvijek mogu računati na njene savjete i eventualnu pomoć. Iako su ovdje fabrike konditorskih proizvoda uništene, imamo slastičarne, tako da šansa za posao u struci postoji. Zato bih svoje zanimanje preporučila narednim generacijama.''

Daria je završila redovnu osnovnu školu, gdje je imala prilagođenu nastavu samo za hrvatski jezik, engleski jezik i matematiku: ''Za ostale predmete nisam imala nikakav poseban program, sve se radilo u dogovoru s nastavnicima, odnosno oni bi odredili koliko moram znati za prolaznu ocjenu. Kad su bili u pitanju neki teži predmeti, morala sam znati sažetak, ali uglavnom sam učila sve što i druga djeca.''

U osnovnoj školi nije imala asistenta, a kaže da joj je majka kući pomagala u učenju svega što su i druga djeca morala naučiti. ''Koliko znam, mlađe generacije djece s invaliditetom koja tek sad polaze u prvi razred imaju pravo na asistenta, pa im je lakše da prate nastavu, ali plan i program im još uvijek nije u potpunosti prilagođen,'' govori Daria.

Kaže da je u srednjoj školi bez ikakvih problema mogla pratiti nastavni plan i program baš zato što je pohađala redovnu osnovnu školu.''Ali, nažalost, prešla sam iz inkluzivnog u specijalno obrazovanje - išla sam u posebno odjeljenje srednje škole za djecu s invaliditetom, a da mi se pružila prilika, mogla sam bez problema ići u redovno odjeljenje sa prilagođenim programom.''

Daria kaže da su njeni roditelji isprva pokušavali da je upišu u redovno odjeljenje te srednje škole, ali: ''imali su nekakav strah da ću imati problema sa vršnjacima koji ne razumiju jer je mojim roditeljima profesorica ispričala neke ružne detalje o tome. Zato je moj otac rekao da je bolje da idem u posebno odjeljenje da bi mi bilo lakše, da me ne opterećuju takvim stvarima, a ni sa puno gradiva. Ipak, voljela bih da sam išla u redovno odjeljenje jer ja sam tip osobe koja je zadovoljna sobom i volim da se družim, pa sam zato ubijeđena sam da bih tamo stekla puno prijatelja.''

Ipak, svoje srednjoškolsko obrazovanje karakteriše kao pozitivno iskustvo: ''Od kuće do škole bi me vodili roditelji ili brat, nije mi škola bila daleko pa smo pješice išli, a inače ima i obezbijeđen kombi. U školi je gradivo bilo veoma razumljivo. Profesori su bili divni, maksimalno su se trudili da nam prenesu znanje i redovno bi nas pitali treba li nam pomoć ili podrška da savladamo gradivo. Na nastavu sam dolazila redovno, javljala sam se da odgovaram, pitala šta mi ne bi bilo jasno, a nisam kasnila u ispunjavanju svojih školskih obaveza. Stekla sam puno školskih prijatelja s kojima sam i danas u kontaktu. Dok smo zajedno pohađali tu školu, uvijek bih se trudila da im pomognem kad bih vidjela da im treba neka pomoć, a i oni meni isto. Mi smo zaista jedni drugima bili velika podrška.''

Kaže da je zadovoljna znanjem koje je stekla tokom školovanja, kao i kvalitetom nastave. ''Samo bih  voljela da ta škola poradi na pristupačnosti za osobe s drugim vrstama invaliditeta, jer je djeca u kolicima ne mogu pohađati zato što ima nekoliko stepenica do učionice. Voljela bih i da malo preurede način izvođenja praktične nastave jer dok sam ja pohađala tu školu, učenici su imali samo jedan šporet na raspologanju, pa zato nisu mogli svi u isto vrijeme nešto praviti. Da je bilo više praktične nastave, to bi nam pomoglo da brže savladamo gradivo. Ipak, dosta toga smo naučili, a to je najvažnije'', priča Daria.

Kaže da pored zanimanja slastičara voli i posao trgovca kojeg radi već nekoliko mjeseci. ''Drago mi je što sam konačno samostalna, kako zbog porodice, tako i zbog sebe. Prezadovoljna sam poslom i kolegama, divno su me prihvatili, a i ja njih. Po četiri sata budem na poslu. Radim u trgovini obuće i odjeće, a trenutno pomažem svim uposlenicima - obavljam poslove na blagajni, donosim vrećice za pakovanje, pakujem robu, pripremam robu u magacinu za izlaganje, šaljem pošiljke online jer trgovina ima i online prodaju. Zahvalna sam im što su odlučili da mi daju šansu, što su prepoznali moj potencijal'', s ponosom govori Daria.

Što se tiče planova za budućnost, kaže da bi voljela da se više posveti plesu i glazbi: ''Želja mi je predstaviti svoju plesnu tačku na nekom plesnom takmičenju. Već imam pripremljenu koreografiju. Naime, treniram ples skoro godinu i pol dana sa divnom trenericom plesa koja trenira još tri djevojčice sa Down sindromom. Međutim, zbog pandemije koronavirusa takmičenja još uvijek nema, tako da će to morati sačekati. Takođe, želim naučiti da sviram gitaru. Imam neku polovnu i vježbam se na njoj. Moja porodica i ja još nismo našli nastavnika koji je voljan da me poduči, a tražili smo nekoliko puta. Jedan je čovjek bio pristao, ali onda je zvao moju mamu za dva dana i rekao da se ipak ne bi prihvatio toga jer mu je ćerka rekla da bi to moglo teško ići. Moja mama mu je odgovorila da bi prvo mene trebao upoznati, pa onda prosuditi kako bi to išlo, ali uzalud... Imali smo mi u okviru naše Udruge za Down syndrom glazbene terapije, ali tamo smo samo pjevali, nismo svirali, nismo učili note. No, ima vremena i za to.''

U slobodno vrijeme prati serije i sport na televiziji, pogotovo odbojku i rukomet. Kako su njena braća sportisti, u sportu je od malena, a jedno vrijeme je išla u Univerzalnu sportsku školu Sport talent u Mostaru. Kaže da joj je bavljenje sportom pomoglo u cjelokupnom razvoju, a naročito u razvoju motorike. ''Moji su poduzeli baš sve da me uključe u svakodnevni život, kako bih što više stvari naučila, bila bolja u svemu i što samostalnija. Mislim da rezultati nisu izostali'', s osmjehom govori Daria.